Sham-e Ghariban

Shâm-e Gharibân je ceremonija žalosti koja se održava u zalasku Âshura dana.

Neki posebni običaji, poput paljenja svijeća ili sjedenja u mraku, čine noćnu žalost drugačijom od one noći u Moharramu. Shâm-e Gharibân je manje-više poput molitvenog sastanka, s tom razlikom što se ovdje ne pale lampice i daje malo svjetla mjestu sastanka paljenjem nekoliko svijeća. Grupe učesnika žalosnih ceremonija ne uzimaju transparent i transparent, ne tuku se u grudi i ne koriste lance, već u manje-više urednim redovima idu prema mjestu sastanka otvorenih ogrlica, u tišini i sa svečano i žalosno hodajte ili sjednite. Na kraju se izgovara propovijed koja je više povezana sa događajima jedanaeste noći Moharrama 61. godine lunarne Hegire i sa sudbinom članova porodice Imama Hosseina. U ovoj komemoraciji djeca i djeca se koriste kao živi primjer epizoda Ašure. Ova ceremonija podsjeća na dijasporu porodice Imama Hosseina (Ahl al Beit), na zatvorenike i djecu koja su izbjegla tragediju u Karbali koja su se, zalaskom dana Ašure, bez utočišta našla u mraku noći, u pustinji Karbale. Obred Shâm-e Gharibân slavi se u cijelom Iranu. Čak se i u svetištu imama Reze odvija na određeni način. Ove noći osoblje svetišta stoji oko jedne od najvećih arena i podiže svijeće. Jedan od njih u gomili skandira, a ljudi također uzimaju svijeće u ruke ili svaki stavlja svoje na sredinu velikog pladnja u središtu arene.